Kad je srce krhko

 

Kad bih mogla utihnuti buku stijena

što se u meni talože godinama,

možda bih čula

kako zapravo zvuče moje vlastite želje —

kako šapatom traže put

iz sjene u svjetlo dana.

 

Kad bih mogla obgrliti onu sebe

što se uplašila vlastite tišine,

možda bih prepoznala

odakle dolazi taj osjećaj praznine

kad dan uvene

i kad, uz nezaustavljive misli,

ostanem sama.

 

Ponekad, dok gledam prozor

zamrljan kapima kiše

i slutim dolazak još jednog sutra,

pitam se jesam li naučila živjeti

u nepoznatim dubinama sebe

ili samo prikrivam pukotine

nježnim riječima

i neizgovorenim snovima.

 

Kad bih mogla,

zagrlila bih svaku slabost

koja mi pod kožom drhti,

prihvatila bih nemir

kao dio puta

i dozvolila srcu da bude krhko —

da voli, da pogriješi,

da pronađe mir

u vlastitom lomljenju.

 

Jer kad bih mogla,

htjela bih samo naučiti biti

bez težine prošlosti

i straha od budućnosti —

samo tu,

u trenutku što pulsira tiho,

s ravnodušnim svjetlom zore

i nježnošću prema svemu što jesam

i svemu što tek pokušavam postati.