Tamo gdje ljubav stoluje

Ne brojim  vrijeme, ni korake ni snoviđenja. Sve tvoje puštam da teče kroz mene kao rijeka što mijenja boje dok prolazi kroz krajolike koje ni sama često ne razumijem. Dugama gađam svoje misli, pogađam ravno u središte, i sve se u meni rasprskava u čarolije koje ne znam imenovati.
Godine su me naborale. Nosim te u porama, u bolovima, u usponima prema vrhovima koje sam godinama samo sanjala. Iz svakog daha vjetra odmotavam te i udišem uspomene, ti si skriven u svakoj njezinoj brazdi.
Žedna sam u pustinji, ti si bljeskaš kao priviđenje. Trčim  za tobom dok mi se pogled ne ogoli do kostiju, a od vlastitih misli pravim zmajeve i puštam ih da se ugnijezde u tvom srcu.
Palim svjetlo u prostorima gdje sam godinama hodala slijepa pri zdravim očima. Stvarnosti sam navukla dušu, riječima rastvorila tamu …u svakoj rečenici skrivam po jednu zraku sunca.
Ne dozvoljavam posljednji zagrljaj, puštam misli da slobodno lete...
Puštam srce da osjeća ritam tvojih milovanja, zvijezdama opijena tragam za samo našim vremenom, magijom koja u duši stoluje dok ti miluješ prostranstva gdje ljubav bdije nad sadašnjicom…