Kad bih mogla
utihnuti buku stijena
što se u meni
talože godinama,
možda bih čula
kako zapravo zvuče
moje vlastite želje —
kako šapatom traže
put
iz sjene u svjetlo
dana.
Kad bih mogla
obgrliti onu sebe
što se uplašila
vlastite tišine,
možda bih
prepoznala
odakle dolazi taj
osjećaj praznine
kad dan uvene
i kad, uz
nezaustavljive misli,
ostanem sama.
Ponekad, dok
gledam prozor
zamrljan kapima
kiše
i slutim dolazak
još jednog sutra,
pitam se jesam li
naučila živjeti
u nepoznatim
dubinama sebe
ili samo prikrivam
pukotine
nježnim riječima
i neizgovorenim
snovima.
Kad bih mogla,
zagrlila bih svaku
slabost
koja mi pod kožom
drhti,
prihvatila bih
nemir
kao dio puta
i dozvolila srcu
da bude krhko —
da voli, da
pogriješi,
da pronađe mir
u vlastitom
lomljenju.
Jer kad bih mogla,
htjela bih samo
naučiti biti
bez težine
prošlosti
i straha od
budućnosti —
samo tu,
u trenutku što
pulsira tiho,
s ravnodušnim
svjetlom zore
i nježnošću prema
svemu što jesam
i svemu što tek
pokušavam postati.
