U društvu sam

Ako još niste probali, probajte

džem od kore od lubenice...

moj je upravo počeo kuhati...

jednostavno je, 

malo treba googlati i odlučiti...

treba kora od lubenice

šećer

malo đumbira

vanilin šećer

cimeta po želji

i naravno, tu je i strpljenje...

idem se sad s loncem družiti

nema me na blogu

dok

džem ne bude 

spreman za mazanje...

e hvala ti, majko

što si me i za lonce rodila...

Tiha tkalja svjetla

 

Ona je tiha tkalja svjetla,

 ne skuplja materijalne dragocjenosti,
 već u naborima svoje duše 

brižno čuva svaku suzu, 
radosni smijeh i davno izgovoreno obećanje. 
Ona sjedi na pragu uma 

i prebire po zlatnim nitima prošlosti,
ne dopuštajući zaboravu 

da zamete tragove onoga
 što ju je oblikovalo. 
U noćima kada je obuzme sumnja,
 njezina emocionalna prisutnost postaje opipljiva, 
poput toplog šala prebačenog preko umornih ramena.
Svako sjećanje koje pruža nije samo 

puki spomenik prošlim danima,
 već živi štit, ona postaje najglasniji bodritelj.
 Kad god se slomi pred nepoznatim, 
ona iz riznice izvlači stare pobjede i tiho šapće:
 „Pogledaj koliko si toga već prebrodila.“ 
Ta njezina riznica nije muzej uvenulih uspomena, 
već nepresušni izvor tihe, 
nepokolebljive hrabrosti za dane koji tek dolaze.
Dopusti joj da pokaže vlastite ožiljke,
 jer oni više ne bole – oni sjaje kao ordeni izdržljivosti.
 S njezina dlana skupi 
svu skupljenu snagu prohujalih godina
 i korača naprijed,
 jer dokle god je ona budna,
 znaj, nisi sam.

Kad šapuću jutra ( iz knjige života )

 

To nam šapuću jutra dok užurbano navlačimo uloge, popravljamo šminku pred ogledalom i ponavljamo replike koje smo naučili od onih prije nas. Trčimo prema nekoj zamišljenoj premijeri, uvjereni da sada samo vježbamo, da pravi komad tek treba početi.

Mjerimo korake, štedimo riječi, čuvamo uzdahe za „bolja vremena“ i sklanjamo srce u stranu da se ne istroši prije nego što se podigne glavna zavjesa. Kažemo si: „Sutra ću voljeti jače. Sljedeće godine ću disati punim plućima. Ovo sada je samo skica.“

Ali u tom teatru prolaznosti, režiser je nevidljiv, a scenografija se mijenja bez našeg pristanka. Dok mi čekamo onaj savršeni trenutak u kojem ćemo konačno „proživjeti“ život, prašina se tiho taloži na našim neiskorištenim željama.

Istina je, zapravo, prelijepa i zastrašujuća u isto vrijeme: nema premijere.

Ova pozornica pod našim nogama, ovaj nespretni ples, ovi pogrešni koraci i improvizirani dijalozi – to je sve što imamo. Svaki tvoj krivi potez bio je dio predstave. Svaka suza koja je kanula mimo scenarija bila je stvarna. Svaki smijeh koji je prekinuo tišinu bio je tvoj vrhunac.

Život je proba koja sama sebe pretvara u remek-djelo, pod uvjetom da se usudiš igrati svim srcem, čak i kada zaboraviš tekst. Zato nemoj čekati aplauz na kraju. Aplaudiraj sam sebi na svakom uzdahu, na svakom pokušaju, na svakoj rani koja je zacijelila.

Jer dok ti čekaš da život počne, on već uveliko traje. I predivan je u svojoj nesavršenoj, probnoj verziji.

Kad se sunce raskomoti

 

Sunce se lijepo raskomotilo u mom domu ....
eto ga svugdje...zasjelo je na bjelini jastuka,
proteže se krevetom, 
zauzelo svaki kutak gdje bih ja trebala stolovati...
ušlo mi duboko u oko, sjajem me zaslijepilo...
ono postaje sve ljepše od najljepšeg,

a ja sam uvijek ista...tvrdoglavo ista...

iz jedne zajedničke zbirke sa daleko prošlim datumom izdanja
izdvajam svoga srca trepet...pjesmu koja me podsjeća na trenutke 
kad sam počela oštriti olovku i zapisivati po diktatu srca ...

***

Vrati mi valove

Tugom mi se mute oči,  
iz duše težina zrači...
U bespućima htijenja
i proljetnim cvrkutima 
misao moja sanak sniva...

More je ostalo bez valova
vjetar se u krošnji skrio...
tišinom se ogrnula noć,
samo luna žuta otkriva pjesnika 
kako pod svjetlom zrikavaca
sa muzom svojom ljubuje,..
uzdasima se njenim mazi,
u poljupcima vrelim gori...

Vrati mi, muzo, valove
i mora snena, plavetna,
vrati mi školjke šutnjom ukradene,
bez njih moji su koraci usporeni,
pjesme sjetne i bez spektra duge...

Tužna sam ti, prijatelju

221.688 pregleda 11. ruj 2011.

hvala svima koji

ove stihove nisu zaboravili

i koji me po njima

prepoznaju

i pamte

Gužva

 Kod mene
g u ž v a...
usidrili se, 
uz rivu 

 odmaraju bokove....

Ovaj mene čeka

trebalo bi malo

do Cresa

na delfin safari....

More

 

Nije lako

 Nije lako, nije ni jednostavno
na selu živjeti
sve moraš pod kontrolom imati...

moj dom se nalazi u predgrađu malog grada 

ima svoje ime

ali ja na to ne obraćam pažnju

kad me netko pita

za ime sela

ja kažem da je 

Beverly Hills

Smajlići na plaži

 

Tko se igrao, lijepo se igrao
da mi je znati
o čemu li čavrljaju
možda pjenu morsku dozivaju
možda galeba pozdravljaju
možda se školjci povjeravaju
sigurno se jedan drugome raduju
a možda,
možda mene ogovaraju...
jedan se skrio
drugi se njemu začudio
onaj tamo grohotom se smije
nijednome od njih dosadno nije...

Dok se prže ulice

 

Dok se vani prže ulice

 na paklenoj vrućini,
ovaj snježni prizor

 pruža vizualno utočište...

gledajući hladne

 tonove snijega
 na ogradi i 

zimzelenom drvetu, 
gotovo osjećamo onaj oštar,
hladan zrak 
koji nas je grizao

 za obraze...
to je trenutak
 kada se um hladi, 
uranjajući u spokojnu 
bijelu tišinu, 
nudeći prijeko potrebnu
 mentalnu 
svježinu.

Kad vrijeme dozove, sjeta se budi

 

Na starom šivaćem stroju kao da još uvijek 
počivaju ruke koje su strpljivo krpale dane i noći, 
u tišini doma...

svjetiljka, 
 s treperavim plamenom,
 čuva sjene večeri 
kad su se priče šaptale uz toplo svjetlo.

 Stari mlinac za kavu pamti jutra 
koja su mirisala na početke,
 dok je svijet bio 
sporiji i 
nekako bliži... 

U tim predmetima nije samo prošlost...
 u njima je vrijeme
 koje nas još uvijek 
tiho doziva 
da zastanemo 
i prisjetimo se...

Sretni bambus

 

U sobi koja drijema u mekom, pritajenom svjetlu, imam jedan mali, ali grandiozni svijet. Nije to tek posuda sa sretnim bambusom, nego šuma-labirint. Stabljike, poput zelenih zmija koje su se pretvorile u drvo, ne rastu samo uvis; one plešu u krug, uvijaju se i zapliću, stvarajući vrtloge od žada u kojima vrijeme, čini se, staje. Odozgo, kao kišobran od svile, šire se duguljasti, oštri listovi, dajući dubinu tom zelenom kraljevstvu.
U samom srcu tog labirinta, na vrhu najvećeg, središnjeg zelenog kovitlaca, sjedi mali, umjetni posjetitelj. To je malena ptica, odjevena u nježno perje boje pepela i bijelog pijeska. Njezin mekani prsni dio, s mrljom boje breskve, blista poput jutarnjeg sunca koje se probija kroz maglu. Iako je od umjetnog materijala, njezin izraz je tako pun mirne prisutnosti da se čini kao da je, u tom trenutku, oživjela. Dugi, sivkasti rep, ukrašen suptilnim pjegama, spušta se iza nje kao pero spisatelja koji je upravo završio svoju priču.
Njezin mali kljun gleda naprijed, u neku tajanstvenu daljinu, dok njezino oko, crna točka puna odraza, upija mirnoću sobe. S njezine lijeve strane, kao izgubljeni dragulj u tom zelenom moru, skrivena je mala, crvena pjegica – možda bobica ili tek kap svjetla.
Pozadina je tek jednostavna, nježna stijena boje breskve, koja pušta da se cijela drama odvija u prednjem planu. Na dnu, pod, sa svojim drvenim vlaknima, podsjeća nas na to da je ovo, unatoč čaroliji, dio našeg svakodnevnog, opipljivog svijeta.
Ova slika nije samo prikaz jedne ptice na biljci; to je zaustavljeni trenutak u vremenu, pjesma o tihoj prisutnosti i o tome kako ljepota može procvjetati u najjednostavnijim kutovima našeg života.

Nebom da raširim boje

Odjenuta u dugu
sad bih ja
sad bih ja
mogla početi ovako:

odjeni me u dugu
nebom da raširim boje

u školjkin san 
sakrij me 

od pogleda 
lošeg svijeta
zaštiti me

morskom me
pjenom
pomiluj

***
ne, ne mogu tako
potrebno mi je
nešto drugo

djetelinu mi uberi
s četiri lista
danas mi je 

potrebna sreća

daj mi 
kamen stamen
potreban mi je
korak čvrst...

Na lavandinoj poljani

 

...na lavandinoj poljani, poput leptira 
čipkasto sunce simfonijom zraka 
ljubičaste boje treperi
na povjetarcu snova svilena haljina leprša 
bonacom more šumi
 stazama plavetnog rajskog vrta 
razgrće izmaglicu rosnih kristala
 u perivojima čežnje novim svjetlom zvijezde sjaje 
mirisom lavande pozlaćeno sunce u modrini duše ćutim,
 ćutim tebe, mileno moje
 u naramku tuge sve sam naše skrila
 u tvom pogledu oblake tame rastjerala
 u pustinji strahote bježimo vrletima samoće vi,
 silni orkanski vjetrovi,
 u krošnjama dobrote slomite se
 ne kidajte jedra naših htijenja 
 *** 
u čudesnoj lađi, na obzorju svitanja
 odbjegla sjećanja sustižem
dok oluje i vjetrovi prijete...
vilinskim krilima
nad njegovim snovima bdijem

 

U Opatiji

praznik za oči... 

Dok jutro zvoni buđenje

 

Dok jutro zvoni buđenje užurbano navlačim uloge, nabacujem pogled u zrcalo, ponavljam replike koje sam  naučila napamet... žurim prema nekoj zamišljenoj premijeri, uvjerena da samo vježbam, da prava rola tek slijedi.

Mjerim korake, štedim riječi,  uzdahe čuvam za „bolja vremena“... sklanjam srce u stranu da se ne istroši prije nego što se podigne glavna zavjesa...uvjeravam sebe da ću sutra  voljeti jače...da ću  sljedeće godine disati punim plućima i da je sve ovo sada je samo skica života....
Ali u tom teatru prolaznosti, režiser je nevidljiv, a scenografija se mijenja bez mojeg pristanka... dok čekam onaj savršeni trenutak u kojem ću konačno „proživjeti“ život, prašina se tiho taloži na  neiskorištenim željama.
Istina je, zapravo, prelijepa i zastrašujuća u isto vrijeme: nema glume
Ova pozornica pod mojim nogama, ovaj nespretni ples, ovi pogrešni koraci i improvizirani dijalozi – to je sve što imam... svaki krivi potez je dio predstave... svaka briga, svaki strah mimo scenarija stvarni su... svaki smijeh koji je prekinuo tišinu neponovljiva je sreća...
Život je proba koja sama sebe pretvara u remek-djelo, pod uvjetom da se usudiš igrati svim srcem, čak i kada zaboraviš tekst... zato  ne treba čekati aplauz ... Aplaudiram sama sebi na svakom uzdahu, na svakom pokušaju, na svakoj rani koja je zacijelila.
Jer dok čekam da život počne, 
on već uveliko traje...
 predivan je u svojoj nesavršenoj
 i u probnoj verziji...

Samo za ponosne i jake

 ...između čežnje i mira godine lete
starije od mladih, mlađe od najstarijih
iza magle skrivene, tihe, meke
željne da se o njima šapuće
 
bistar pogled, u naša lica usmjeren... 
pozornica široka
vrijeme blista, godine idu
i greške nose za let niz strmoglave litice
 
bore na licu sve dublje
u njima vatru gasimo
 vrijeme od nas je krade
 
ovo su te godine 
kad se zrelost bira, od mraka bježi, od zlobe čuva
budimo spremni, otežali su koraci
 cilj imaju obilježen dragošću postojanja i voljenja
 
rijeka smo u vremenu, brza, nabujala
nosi ponosne, samosvjesne i jake...

ovo su...

 

klik za cijelu pjesmu

https://music.youtube.com/watch?v=qLRZ764st5g&si=UYwbo6Q3vTldFZoG

Susret

 

Na rub stola, između sjene i sunca,

spustila se mala gošća od pera i tišine

nije tražila ništa osim trenutka,

a donijela je cijelo jutro sa sobom

kao razigrani čuvari ljeta, cvjetovi su se nadvili

vjetar je zastao među njihovim crvenim laticama,

a svijet iza balkonske ograde

utihnuo je da ne preplaši čudo.

ptičica je stajala lagano

kao da je satkana od daha i svjetlosti

u njezinim tamnim očima zrcalila se daljina šuma,

a u kratkom susretu sa mnom

priroda je s nama sjela za isti stol

nije bilo riječi.

samo tiho prepoznavanje života u životu,

pogled koji ne traži objašnjenje

i nježnost koja dolazi kad se najmanje nadaš

a onda, baš kao što dolaze najljepši darovi,

ostala je tek uspomena:

jedna ptičica, jedan balkon u cvatu

i srce koje je na trenutak 

bilo lakše od krila...ovo moje

ova ljepotica je upravo stigla 

na moju adresu

u njoj i moji stihovi pohranjeni

Počelo je....počelo

kad nema gužve

uživancija, meditacija...

slika govori tisuću riječi...

zašto je ona još na suhom

dok se gusar brčka

u vali podno Učke...