Jedan je Mario...Tičić boh

Jedan je Mario...

najavljuje da ovaj blog ulazi u ljetnu shemu

bit će svega pomalo 

živi bili pa vidjeli...

i lako je ovom kapetanu...
on ima svoju barku...

Najljepša uvala - moja

 

Fotka iz mobitela

Nisam više sebi svemir

 

Nisam više sebi svemir, ni centar svijeta nisam…

 pitam se zašto ni tugu više zagrliti ne znam….

sjetna više nisam,

ni vjetru prijateljica,

za stih spasa se ne hvatam…

 

Oprost zaboravljam tražiti,

a vječno sam ga tražila..

snove ne krotim kao što samih krotila

šarena laža prestala sam sebi biti….

 

Nisam osmijeh, ni laka noć…

oluje sam srcu otela, nemam više takvu

moć…

karirana zakrpa na kaputu vjetra postala

sam,

samo trenutak u vremenu,

srce urezano u kamenu,

 tama koja u sebi stanuje...

 

Život nosi elegičan ton.

 premnogo sam ljubavi ispisala,

nedostatno za memoare

 jedne žene posebne…

***  moje zbirke pisane izvornim zavičajnim govorom

preuzeo je Filozofski fakultet u Puli 

( kroatistika, dijalektologija) 

i tamo će se istraživati, 

 moj stih će dobiti novi sjaj

hvala, počašćena sam ...

Kako je vama?

 

vrućeeee mi je, djeco 
svijeta blogerskoga...

a kako je vama?

 

Generalno čišćenje mozga

 
U velikom sam poslu
baš velikom
imam generalno
čišćenje mozga...

prašina je najopasnija
razleti se u najmanju poru
pa je moram lagano, najlaganije
obojiti duginim bojama
da bi bar prividno
bila podnošljivija...

ono što boli
u srce ću premjestiti
pažljivo
da mi srce ne pukne...

a što ću s onime što me veseli?

e to ću 
grickati u međuvremenu
dok pravim selekciju
najslađih
nataloženih iskustava...

njima ću se cijeli 

 dan

sladiti...

Nisam za ovo vrijeme ni ovaj svijet

 

Ja nisam za ovo vrijeme, nisam ni za ovaj svijet

gdje se sve mora odmah,

gdje ljudi pričaju po cijele dane

a rijetko ih tko stvarno sluša.

Nisam za svijet

u kojem se osjećaji mijenjaju preko noći,

gdje “nedostaješ mi” traje kratko

i nestane čim ekran opet zasvijetli.

Valjda sam rođena malo presporo

za ovo što danas zovu životom.

Meni još znači pogled,

ono kad šutiš s nekim, a nije ti neugodno.

Dok drugi negdje žure,

ja se još zaustavim na sitnicama ...

na nečijem glasu, na iskrenom pitanju “kako si?”,

na ljudima koji ostanu.

Danas sve izgleda lijepo izvana....
čak i tuga ima dobar filter, ja još tražim mjesta
gdje čovjek može biti umoran, izgubljen,
i da ga zbog toga nitko ne sklanja od sebe...

Ne razumijem ovo bježanje od boli.

Kao da svi moraju biti dobro

svake sekunde....

A nekad čovjek najviše vrijedi

upravo onda kad puca iznutra

i ipak nastavi dalje....

vrlo sam čudna u ovom vremenu, pa neka sam....

radije ću kasniti svima nego jednog dana shvatiti

da sam postala netko koga ni sama ne prepoznajem...

stvarno nisam za ovo vrijeme,

ali dok me neke riječi još dotaknu,

dok mogu voljeti bez računice

i ostati kad je teško ...

znam da nisam izgubljena...

Kad ja postove štancam...

 

Pošto ću sutra biti 
službeno odsutna
danas štancam postove
tako ti je to sa mnom...

terasa čista

pojilica za moje krilate prijateljice

 je puna ...mogu biti mirna...

ljepotice zalivene

zdrave su, najvažnije je...

tko to čuva moje dvore?

Trebaju nam bajke

 
Svi su živjeli sretno do kraja života...
koliko bajki završava ovako?... mnoge, možda sve...
dobro je pobijedilo zlo, svi dijelovi slagalice vratili su se na svoje mjesto
i cjelokupna slika prikazuje panoramu kojoj se svi nadaju...
 
trebaju nam bajke i prije svega krajevi bez loših iznenađenja
koji nas za ruku vode prema onom otoku vedrine
na koji bismo jednom zauvijek željeli sletjeti...
 
stvarnost je često, ako ne i uvijek, drugačija...
sretan završetak prepuštamo filmovima
kako ne bismo izgubili posljednje mjesto nade,
barem one emotivne, ljudske...
htjeli bismo zaustaviti vrijeme na fotografiji koja prikazuje nas sretne,
s onima koji nas prate u životu ...
 
život sazdan od ljubavi ali ne one apsolutne koju smo navikli pisati velikim L,
čitati u knjigama, pričati, upravo, u bajkama...
ljubav, međutim, koja se ne podrazumijeva i koja se svakim danom
ponovno osvaja gestama, riječima,
ponovnom potvrdom da je to uvijek izbor slobode za oboje,
a nikada lanac koji veže i vuče volju i život na drugu stranu...
 
ljubav koja se ponekad sastoji od kompromisa,
koraka unatrag,
a potom dva koraka naprijed zajedno...
 
gradimo most na kojem se dvije obale svakim danom približavaju,
svladavajući zamah rijeke života,
njezine emotivne plićake,
njezin mirni i spori tok prema moru onostranog...
 
da, o toj ljubavi,
onoj pravoj,
treba govoriti češće: svaki dan, svaki put
kad se sama njezina bit dovede u pitanje,
jer nikada ne smije prevladati apsolutizam pojedinca,
nego relativnost u dvoje...
i kada naučimo ne uzimati to zdravo za gotovo,
pronaći ćemo  i oživjeti je pod pepelom poraza,
 
tek tada ćemo istinski voljeti
i neizbježno biti voljeni...

*** 

Meni se jutros, 

dok se još budio dan 

dogodila bajka.....

dobila sam molbu jednog našeg filozofskog faksa

 da im ustupim dvije moje zbirke 

dijalektalne poezije....

trebaju im za novi projekt...

za početak dana lijepo je što je lijepo, zar ne?

Častim

 

Dragi moji, više svoji nego moji
danas vas častim

 slasnim trešnjicama
za tehniku koja je 
bila milostiva prema 
mojim postovima 
i objavila ih na listu 
za čitanje poslije 24 sata 

od moje objave...
živjela tehnika, živjeli mi vi 
a i ja malo s vama

***

što reći, tužna sam

ali sebi priznati moram 

da sam i u ovim godinama 

malo brža od tehnike

vama, blogeri moj naklon 

strpljivi ste i uporni 

i napredniji od tehnike....

Moj floramix

Moja Milena

 

I tako smo 
moja Milena i ja
prije nekoliko mjeseci
napucale zajedno 1700 km..
Pa kako?
Lijepo, ja noga na gas
a ona trasira put...
tako je lako

tri države tako...

Torbica jedne horoskopske ribe

 

Mislim da se muškarci često pitaju: koja je svrha ženskih torbi?
Godinama sam, njegovala strast prema malim torbicama. Trebalo mi je samo mjesta za mobitel, ključeve i novčanik. Neke su bile toliko male da sam mogla staviti samo potrebne kovanice i osobnu iskaznicu. Iznad svega, morale su biti originalne: heklane s mojim imenom ušivenim unutra, neke ukrašene i perlicama, s resama u stilu Charlestona ili kožnim marokanskim resicama.

Sve je bilo u redu, sve dok je bilo malo.
S vremenom sam prešla na srednje velike. Nalikovale su minijaturnom gradu. Tu je džep za ljekarnu, opremljen termometrom, aspirinom, vlažnim maramicama, tu je obavezan hanzaplast, olovka, bankovne kartice, novčanik za kovanice i prevelik novčanik, opremljeni bezbrojnim džepovima u kojima se, više od novca i dokumenata, čuvaju uspomene.

Pohabane bilješke koje sam jednom pronašla među buketima cvijeća, predizborni letak kandidata u mojoj izbornoj jedinici, papirnica, dobro opskrbljena škarama, ljepljivom trakom, notesom, nekoliko olovaka i flomastera, čak i korektorom

Da, i supermarket je obavezno tu, pomalo otrcan, iskren mrvice keksa, ostaci krekera, bomboni koji su nekako završili tamo, zaboravljeni računi.

Ovom mom gradu nije nedostajala parfumerija. Diskretni ali opijajući miris zauzeo je reprezentativno mjesto. Postoji samo slabašan trag, sklopivo ogledalo, zatvoreno u crnoj gumenoj posudi ukrašenoj reljefnim cvijećem. Mali dio moje prijateljice koji volim nositi sa sobom.

Zakopan u beskonačnoj količini stvari za koje nitko ne zna kako stane unutra, tu je i kišobran bez njega torbica ne bi bila torbica, zajedno sa svime ostalim, čine moju torbicu  malim začaranim svijetom. Kad god zaželim  s njom mogu odletjeti u svijet mašte kad god mi je potrebno….

Moji stihovi u zvuku harmonike...

 

Kao po nekom nepisanom pravilu
moji stihovi me znaju iznenaditi
ovoga puta iznenadili su me 
u izvedbi kantautora FRANKA KALCA

danas na Radio Labinu

u emisiji UŽONCI NAŠEGA KRAJA
koji je moju pjesmu na labinskom govoru uglazbio 
i svira je na harmonici Trieštinki...
hvala  za doživljaj, dijelim ga, neka ostane sačuvano 
u mom blogokutku...

https://www.facebook.com/share/v/1Dq5R5Krtf/

Danas tako, sutra možda bolje ili nikako

 

Blogerski svijet koji me pokušao ili uspio donekle upoznati 
ima određeno mišljenje o meni...iskreno, ne trudim se pridobiti nikoga na svoju stranu...
pišem kad mi dođe moja tiha minuta
motivi koji me tjeraju na pisanje je prije svega  želja i volja da u ovim vremešnim godinama pokušam ovaj komadić mozga održavati svježim 
jer znam, iskustvo govori da različiti oblici demencije prijete i čovjeka uništavaju množeći ga totalis s nulom...to je pogubno, zato se treba boriti, život će donijeti što bude donio...

ja sam, srećom, jedna od onih koja uvijek gleda koliko je čaša puna, znam da ako je gledam koliko je prazna ispraznit ću se i ja i onda mogu na sebe staviti točku, a to ne želim.

Ova ilustracija ispod posta vraća me u dane početaka mojih pisanija na blogu Biserna školjka...neka kaže tko što hoće za te dane uvijek kažem O tempora o mores...za mene to su bili dani početka, stidljivo sam upala u jednu homogenu i informatičkim znanjem nabijenu grupu, kad god sam pitala pomoć, dobila sam je, solidarnost i uvažavanje je bilo na djelu ne samo na riječima....bili smo različiti ali bili smo si dobri...

ovo iskustvo i godine koje sam na pleća nataložila daju mi za pravo reći da današnje blogiranje nije ono što je bilo...čast predivnim izuzecima s kojima imam blog kontakte, njih ne bih zamijenila za pola realnog svijeta...Covid nas je rasturio i mentalno i fizički, od nas su ostali samo blijedi znakovi po kojima se prepoznajemo...promijenili smo se dijametralno suprotno od onog što smo bili....

zaboravili smo da kontruktivna kritika pomaže rastu i razvoju, zaboravili smo da je različitost upravo ona vrijednost koja nas mora spajati...zaboravili smo da otvoriti dušu pisanjem posta nije jadikovka već je dio nas koji nas čini čovjekom...

nisam za razgolićavanje duše javno

do zadnjeg atoma ... 

ali s vremena na vrijeme ljudski je 

i požaliti se, 

ne prikazivati se samo u superlativima, 

tako lažemo samo sebe, ne druge...

ugodna nedjelja blogosvijete moj....

prekinut ću jer znam 

da će ovaj moj post ostati nevidljiv

 do idućeg vikenda 

a onda ću ja već biti

 nekog drugog raspoloženja...

po ovom headeru prepoznat će me oni 

koji su pratili blog Biserna školjka

U čemu je kvaka, fora, vic...

 

Ubi me, 

niti sam pametna, 

niti sam normalna
ova tehnika me istovremeno
 oduševljava i dovodi do ludila...
ubacila sam 2 komentara, post nikako
moja upornost i tvrdoglavost nema kraja...

uspjeti se mora i uspjela sam...
odustala od prethodnog sadržaja posta
 i sad pišem bez glave i bez repa .

Zato, ne zamjerite 

ne bi bilo normalno 

da je kod mene 

sve normalno :-))))

lp iz mog kutka

 

Iza ograde

Iza ograde

oblici i boje
da život ne bude 

siv i dosadan...

Srce nosi tvoje ime

Iz dnevnika jedne horoskopske ribe

 

 

trag posjete, nešto se sprema...

***

...skladan mir, trijumf svjetlosti i snova
zvukovi i melodija uz pjesmu mora
opijenost osjetila...
cvijeće i mirisi u zraku.
ljepota u srcu, svjetlo u duši...
 
vrhom olovke otapam slova i 

zvukove na listovima papira...
otiskujem misli o nama...

gubim se u prikrivenim uspomenama...
čuvam riječi, tajne koje se šapuću

 na jastuku od satena,
čuvam dragocjenosti koje isijavaju ljubav...
 
na krilima vjetra život milujem
očekujem šapat, uzbuđenje, radost tihu
i neobuzdanu želju da ti se

 kroz klijetke srca šuljam...

 
***
....zaista sam sretna 

što sam našla neke ljude
koji me prate na mom putu u nepoznato...
sjećanja, osmjesi, slike 

sada mi teku u mislima,
zajedničke emocije, 

uspomene

 koje se ne zaboravljaju...

***

predstoje mi dani puni muvinga

ovako je mladost popratila moje stihove

potrudit ću se da se bar nešto slično ponovi

na jednom pjesničkom festivalu koji je u pripremi...

Poema gre va Zagreb

 

Na ovogodišnji natječaj javila sam se, 

proslijedila svoje radove 

Propozicije su takve da se do

 dana Susreta ne objavljuju...

samo ću reći: moje pjesme 

su primijećene, valorizirane, 

a među njima je 

još jedna moja uspješnica....

bravo za nju...

Zagrebe, vidimo se

ja ove godine idem po treći put 

okititi se uspjehom

***

Ovogodišnji 45. Susret hrvatskih zavičajnih književnika bit će

održan u subotu, 13. lipnja s početkom u 17 .00 sati u Zagrebu. Susretu je tradicionalno prethodio KNJIŽEVNI NATJEČAJ Hrvatskog sabora kulture na kojem su sudjelovala čak 122 autora sa 411 književnih djela  pisanih hrvatskim standardnim jezikom te hrvatskim narječima. Za Susret je odabrano 44 autora/ica među kojima i moja malenkost...

Svilena haljina sjećanja

Svilena haljina leprša oko nje 
kao da pamti bolje od nje same. 
U svakom naboru šušti prošlost, tiho, 
gotovo stidljivo, kao da se boji 
da će je izgovorom raspršiti.
 Tkanina svjetluca pod prstima, 
mijenja boje poput neba koje se ne može 
odlučiti između dana i noći.
Kad stane pred ogledalo, 
ne vidi odraz ... vidi vrijeme. 
Ljetne večeri koje su mirisale na sol. 
Ruke koje su je jednom držale
 kao da je od stakla. 
Smijeh koji se vraća poput vala, 
uvijek istim ritmom, uvijek iznenada.
Haljina diše s njom.
 Svaki njezin korak budi uspomenu, 
svaka uspomena otvara 
novu pukotinu svjetlosti.
 Prošlost se ne vraća da bi boljela, 
nego da bi je podsjetila da je živa.
Na pragu noći, dok vjetar 
podiže rubove svile,
 shvaća: sjećanja nisu teret, 
nego nježna težina koja je drži na zemlji. 
I dok korača naprijed, 
haljina za njom ostavlja trag...
ne od tkanine,
 nego od onoga što je jednom bila
 i što još uvijek jeste.