Svilena haljina sjećanja

Svilena haljina leprša oko nje 
kao da pamti bolje od nje same. 
U svakom naboru šušti prošlost, tiho, 
gotovo stidljivo, kao da se boji 
da će je izgovorom raspršiti.
 Tkanina svjetluca pod prstima, 
mijenja boje poput neba koje se ne može 
odlučiti između dana i noći.
Kad stane pred ogledalo, 
ne vidi odraz ... vidi vrijeme. 
Ljetne večeri koje su mirisale na sol. 
Ruke koje su je jednom držale
 kao da je od stakla. 
Smijeh koji se vraća poput vala, 
uvijek istim ritmom, uvijek iznenada.
Haljina diše s njom.
 Svaki njezin korak budi uspomenu, 
svaka uspomena otvara 
novu pukotinu svjetlosti.
 Prošlost se ne vraća da bi boljela, 
nego da bi je podsjetila da je živa.
Na pragu noći, dok vjetar 
podiže rubove svile,
 shvaća: sjećanja nisu teret, 
nego nježna težina koja je drži na zemlji. 
I dok korača naprijed, 
haljina za njom ostavlja trag...
ne od tkanine,
 nego od onoga što je jednom bila
 i što još uvijek jeste.