Trebaju nam bajke

 
Svi su živjeli sretno do kraja života...
koliko bajki završava ovako?... mnoge, možda sve...
dobro je pobijedilo zlo, svi dijelovi slagalice vratili su se na svoje mjesto
i cjelokupna slika prikazuje panoramu kojoj se svi nadaju...
 
trebaju nam bajke i prije svega krajevi bez loših iznenađenja
koji nas za ruku vode prema onom otoku vedrine
na koji bismo jednom zauvijek željeli sletjeti...
 
stvarnost je često, ako ne i uvijek, drugačija...
sretan završetak prepuštamo filmovima
kako ne bismo izgubili posljednje mjesto nade,
barem one emotivne, ljudske...
htjeli bismo zaustaviti vrijeme na fotografiji koja prikazuje nas sretne,
s onima koji nas prate u životu ...
 
život sazdan od ljubavi ali ne one apsolutne koju smo navikli pisati velikim L,
čitati u knjigama, pričati, upravo, u bajkama...
ljubav, međutim, koja se ne podrazumijeva i koja se svakim danom
ponovno osvaja gestama, riječima,
ponovnom potvrdom da je to uvijek izbor slobode za oboje,
a nikada lanac koji veže i vuče volju i život na drugu stranu...
 
ljubav koja se ponekad sastoji od kompromisa,
koraka unatrag,
a potom dva koraka naprijed zajedno...
 
gradimo most na kojem se dvije obale svakim danom približavaju,
svladavajući zamah rijeke života,
njezine emotivne plićake,
njezin mirni i spori tok prema moru onostranog...
 
da, o toj ljubavi,
onoj pravoj,
treba govoriti češće: svaki dan, svaki put
kad se sama njezina bit dovede u pitanje,
jer nikada ne smije prevladati apsolutizam pojedinca,
nego relativnost u dvoje...
i kada naučimo ne uzimati to zdravo za gotovo,
pronaći ćemo  i oživjeti je pod pepelom poraza,
 
tek tada ćemo istinski voljeti
i neizbježno biti voljeni...

*** 

Meni se jutros, 

dok se još budio dan 

dogodila bajka.....

dobila sam molbu jednog našeg filozofskog faksa

 da im ustupim dvije moje zbirke 

dijalektalne poezije....

trebaju im za novi projekt...

za početak dana lijepo je što je lijepo, zar ne?