Nisam za ovo vrijeme ni ovaj svijet

 

Ja nisam za ovo vrijeme, nisam ni za ovaj svijet

gdje se sve mora odmah,

gdje ljudi pričaju po cijele dane

a rijetko ih tko stvarno sluša.

Nisam za svijet

u kojem se osjećaji mijenjaju preko noći,

gdje “nedostaješ mi” traje kratko

i nestane čim ekran opet zasvijetli.

Valjda sam rođena malo presporo

za ovo što danas zovu životom.

Meni još znači pogled,

ono kad šutiš s nekim, a nije ti neugodno.

Dok drugi negdje žure,

ja se još zaustavim na sitnicama ...

na nečijem glasu, na iskrenom pitanju “kako si?”,

na ljudima koji ostanu.

Danas sve izgleda lijepo izvana....
čak i tuga ima dobar filter, ja još tražim mjesta
gdje čovjek može biti umoran, izgubljen,
i da ga zbog toga nitko ne sklanja od sebe...

Ne razumijem ovo bježanje od boli.

Kao da svi moraju biti dobro

svake sekunde....

A nekad čovjek najviše vrijedi

upravo onda kad puca iznutra

i ipak nastavi dalje....

vrlo sam čudna u ovom vremenu, pa neka sam....

radije ću kasniti svima nego jednog dana shvatiti

da sam postala netko koga ni sama ne prepoznajem...

stvarno nisam za ovo vrijeme,

ali dok me neke riječi još dotaknu,

dok mogu voljeti bez računice

i ostati kad je teško ...

znam da nisam izgubljena...