Zipka u jedrima

Ko nije plovio,

ko nije brodio,

ko se od orkanskih valova skrivao,

zbog čega bi se ponovo rodio

i zbog čega bi ponovo živeo ?

Samo mornari i zvezde znaju

da večno namiguju i večno traju

da vreme uzjašu,

da svetlost javljaju,

da život kao razred ponavljaju

i da se stalno, stalno obnavljaju.

(Miroslav Antić)

***

Kad misao postane jarbol morskog pejsaža,

kad bezglasjem galebovi prelijeću opatijsko nebo, 

na regati se  zagrle duše jedriličara

dižu se jedra, katarka ponekad zaječi, pjesmom se na valu svaka briga liječi... 

u čudesnoj lađi jedriličar  plavom dolinom plovi

ja ostadoh na hridi,

kao more zrno soli, olovku trebam...u pjesmi se zibam...

Rascvjetala se plava dolina

svako jedro latica jedna 

nebeske refrene more šumi, 

plime i oseke obale joj ljube 

dok misli prividom bezbrižnosti Kvarnerom se grle

Opatijo, od Boga si tkana, boemu grijeh, 

nedužnome balada mirisnog cvjetnog polena

u tvojim jedrima pjesnik se kao u kolijevci ziba

Tišina je to ili zatišje pred buru

žudnju beru odbačene riječi

tananim nitima sjećanja

mladosti pišeš knjigu uspomena

Jedra, ljepota u očima, vječno sanjana sudbina

valovi mornaru lutalici prijatelji

tango jedara, duše je lahor 

svjetlosna priča sudbonosnog trenutka

Ne dam vjetru da pogled rasprši

kriomice tiskam kovitlace tjeskobe u sebi

stvorena kao žrtvenica snu

ljepota mirisa kamelija, krik galeba

uzdah djevojke na rtu sjećanja

svi akvareli na žalu života

tračak sreće u buđenju.