Lijek za život

 … Od silnih strahova, strepnji, borbi i nadanja

iz najskrivenijih dubina iznikli su stihovi

kakvi god da jesu, 

bilježila sam ih i slala u svijet

i za divno čudo mnogi  su prihvaćeni 

i uvršteni u zajedničke ukoričene bukete...

ne znam se više radovati, sve mi postaje rutina

srce, samo srce diktira,

žao mi je ne slušati ga i ne bilježiti ga

pitala sam jednu mudru baku, zna li lijek za život

mislila je, mislila i na kraju rekla:

lijek za život ti je borba, stara moja

uvjerih se u njezinu iskrenost

osmijehom, unatoč svemu 

slijedio je još jedan stisak ruke 

koja mi uvijek daje podršku 

i ulijeva nadu …

Nisam više sebi svemir, ni centar svijeta sebi nisam

pitam se, zašto ni tugu više zagrliti ne znam

ni sjetu prijateljicu, ni vjetru uzdanica nisam

ni za stih spasa se više ne hvatam

oprost zaboravljam tražiti, a vječito sam ga tražila

san ne krotim kao što sam ga krotila

šarena laža prestala sam sebi biti

osmijeh nisam, ni laka noć

oluje sam srcu otela, nemam više takvu moć…

postajem karirana zakrpa na kaputu vjetra

postajem samo trenutak 

ali nedostatno za memoare jedne posebne….

( tako me, iz dragosti zovu najbliži prijatelji)…

idem dalje pa dok traje neka traje...