Katakombe plavetnila

 

 

U katakombama plavetnila

gdje se svjetlost lomi

kao da se predomišlja

 hoće li ostati ili nestati,

tamo počinjem roniti

u tišinu koja zna više od riječi.

 

More me vodi kroz svoje skrivene hodnike,

kroz tunele što pamte svaku moju misao

koju sam jednom u strahu ispustila.

 

U tim dubinama nema laži,

nema maski, nema ničega

što bi moglo prevariti vlastiti odraz.

Samo ja i beskrajna modrina

koja me čita bolje nego ljudi.

 

Katakombe plavetnila šapuću istine

koje na kopnu ne bih mogla čuti.

One znaju koliko puta sam se lomila

i koliko puta sam se ponovno

sastavila od komadića

što su plutali površinom.

 

Tamo, u hladnoj tišini

koja ne traži objašnjenja,

osjetim da pripadam nečemu većem

od svakodnevnih briga

i prolaznih strahova.

 

U katakombama plavetnila

moja duša diše sporije, mirnije,

kao da se napokon sjeća

tko je bila prije nego ju je

svijet počeo oblikovati.