Nisam lasta bez gnijezda

U poeziji kao Kraljici  književnosti 

dominira ljubavna poezija 

koju pjesnici rado pišu i tako izriču

svoju ljubavnu duhovnost.

***

Nisam lasta bez gnijezda

neću reći da sam pjesnik

ali spadam u one malo posebne ljude 

koji svijet gledaju srcem

i tako ga prezentiraju drugima oko sebe bez zadrške

Stigla je, ova knjiga, na moju adresu

i jedna je od mnogih

u kojima je i  moja pisana riječ našla svoj topli kutak

zahvaljujući onima koji prepoznaju moja

htijenja, hobije, preokupacije pa i ljubavi koju nosim u sebi

u mom srcu, u njegovim klijetkama ima nemjerljivo mnogo ljubavi

sve san razvrstala uredno ....

ima tu ljubav prema zavičajnosti i svemu što zavičaj mi daje, prema domovini koju imam m samo jednu - Lijepu našu,

ima ljubavi prema posebnim ljudima koji su u moj život ušli tiho, 

ne tražeći ništa za uzvrat, a dali su sebe i tonu svega onoga što su sebi 

uskratili zbog mene....ima i slučajnih prolaznika koji me prate na ovom mom zemaljskom putu prihvaćajući me takvu kakva jesam...

i kad treba sve rekapitulirati i reći riječ  zahvale, kao po nekom nepisanom pravilu , ja ostajem bez riječi, jer mi se svaka čini pretankom za sve ono što sam dobila

Velika sam sanjalica i pripadam onoj plejadi sanjalica amatera koja se usudi svoj stih poslati na natječaje...evo me i ovdje u ovoj ljepotici moj stih miluje joj stranice, godinama sudjelujem  na festivalima ....

i znate što.....lijepo mi je

hvala svakome tko mene razumije

(znam da mene razumjeti nije lako)

a hvala i onome tko to ne uspijeva...

moj moto je 

ne sudi, već pokušaj razumjeti...

Padam brže od kruške

I tako ti ja hrabro krenem u dan

u hodniku stoji kutija papira koju trebam

odložiti u plavu kantu kako bi je komunalci ujutro ispraznili

(u mom mjestu komunalne službe su vrlo ažurne, točne ka urica)

I krenem ja put svoga praga, vrata su širom otvorena

naravno, na pragu stepenica koju moram savladati

poučena iskustvom planiram svaki korak jer već neko vrijeme

padam brže od kruške sa grane

polako, graciozno spuštam nogu niz stepenicu

i aaaaaaajjjjj

koliko sam duga i široka našla sam se u horizontali s pločicama

tresnula sam glavom o pločice, lijevu nogu ne osjećam…

znači izdalo me koljeno …opet i opet

dalje bilo što reći izlišno je

osim da se u takvim slučajevima sjetim mog predobrog oca

koji je znao bezbroj puta držati lekciju:

 „Malena, kad god nekome treba, m o r a š pomoći

e pa dragi moj oče, još mi tvoje riječi odzvanjaju u duši…

da ne zaboravim reći:

kao po nekom nepisanom pravilu

sve mi se nešto događa kad sam u kući sama

kad pomoći mi nema

ja padam sama, ja dižem se sama

poput Feniksa izranjam iz svih situacija…

iz ove situacije

izašla sam  s modricom 

sa nekoliko flastera koji skrivaju ogrebotine…

eto tako to…živi bili i veseli…čuvajte mi se

i ja ću se već nekako čuvati s a m a …

 

Budi tu

 

…tu...uz mene si

šutimo ali se razumijemo

ne moram te vidjeti

znam da raduješ se što si iznenada

iz nepoznatog i od niotkuda

nepozvan, u moj život svratio

 

ne pišeš mi pjesme, ni pisma ljubavna

ne odgovaraš na moja jer ni njih nema

adresu mi ne znaš

a tako si blizak, stvaran i prisutan

ritmom stiha jutriš zoru

glasu mom boju purpura daješ

lakoćom svile oblačiš me

zakriliš vidike plavetne

osvijetliš putove neznane

 

čujem, zbog mene si napunio čašu

na rubovima njenim tražiš

mojih prezrelih usana trag

u kapi vina moju suzu ispijaš

a ruke...ruke me tvoje uzalud traže

dok ja u besciljnim lutanjima teturam

noseći svoje umorne korake..

 

tu, budi i ostani

zajedno ćemo lakše  hvatati uplakane zvijezde

sivo nebo obojiti plavetnilom

kad nam se čini da je osmijeh

zauvijek na usnama zamro, mi vratit ćemo sjaj

u očaju nećemo naručivati vino

opijati se ljepotom u nama skrivenoj

suzama radosnicama bistrit ćemo zagađene rijeke

hrabrošću srca hodati oštricom života

spojit ćemo zemlju i nebo

vjenčavati sunce i obalu…