Kad sunce vrisne u boji naranče,
nebo više nije samo nebo...
postane rasplamsani trag dana
koji ne želi otići u tišini.
Krovovi utihnu pod crvenim sjajem,
stabla se pretvore u tamne čuvare večeri,
a svaka ograda, svaka grana,
na trenutak nosi rub svjetlosti.
Sinoć je svijet gorio bez vatre:
ružičasto, grimizno, zlatno,
kao da se horizont sjetio
svih svojih najljepših boja odjednom.
I dok je noć polako prilazila,
nad mojim dvorištem ostao je osjećaj
da je sunce, prije nego što je zašlo,
pogledalo ravno u mene
i reklo:
zapamti
me ovakvog.
Nema komentara:
Objavi komentar