Živiš u svemu što jesam

 

Kad otplutam u te svoje pretihe predjele,

moje se misli uvijek zaustave na tebi

kao zraka sunca u praznoj čitaonici,

osvijetliš sve što je dugo bilo u sjeni...

svaka tvoja riječ odjekuje kao neki stari,

zaboravljeni stih koji napokon ima smisla...

U naborima dana stvara se praznina,

nečujna, poput rijeke pod ledom

nema te, i ta odsutnost nosi težinu

koju ne mogu izreći ni najdublje riječi

sjećanja još uvijek plešu po papiru,

dok se sjetno prisjećam onih zlatnih niti

i svih naših velikih nada...

sve se polako pretvara u blagu nostalgiju,

ali u toj tišini i dalje te osjećam

nedostatak postaje tajna prisutnost,

tanka nit koja spaja naše odvojene svjetove...

Učimo ponovno živjeti s tim sjećanjima,

čuvajući svaki zajednički osmijeh

kao nešto neprocjenjivo i trajno...

rana možda ostaje,

 u svakom sjećanju ostaje

 i dio one stare topline

živiš u svemu što jesam...

klik na link

https://arhiva5.blogspot.com/