Zašto si, prijatelju, ranjiv na moje pjesme

 

Ljudi zaziru od mene. Možda zato jer znam osluškivati dušu i kad riječi su nijeme. Bogata sam tugom, pa i sjetu majušnu koja prijatelja mi muči znam doživjeti kao svoju.

Bogata sam umijećem slušanja. Sličim morskoj spužvi  koja upija suzu svakog vala kojeg nevera razbija o hridi…bogata sam… ljudi zaziru od mene... 

kad vidim sreću u oku prijatelja, kao dijete radujem se i čini mi se da se u leptira pretvaram i poletim — znajući da živim samo za jedan dan...

nutrina mi je ispunjena gomilama briga... cijeli jedan svemir ljubavi njoj je zamak...

bogata sam… zato me mnogi ne vole, ali vremenom sam ih navikla da moje slovo prigrle bar na tren i u njemu nađu djelić sebe...

ljubavi puna, srećicom sam ispunjena bila… patila jesam i patim duboko, dublje od svih ponora... čeznem, žudim visoko, od planine više…

unatoč svemu, huk lokomotive života volim.... valove nedaće podnosim pokornošću, skromnošću srca uzvraćam koliko mogu...bogata sam, to nijekati ne mogu…

bogati smo, prijatelji moji... osluškujmo jedni druge — na tone osjećaja vrvi u nama... Orkan života sve pred sobom nosi, udara po nama, trpa u nas… potražimo li, pronaći ćemo bogatstvo u sebi...

ponekad me malo nema... duši lijek tražim u nekom mirnijem, skrivenom kutku... ali u meni postojite

***

Zašto si, prijatelju,

ranjiv na moje pjesme?

Zašto nad njima plačeš?

Pusti ih neka spavaju

u okrajku snova,

ja ću tada lakše

pisati nove.

Dugo te, prijatelju,

vidjela nisam.

Ljeto je već ukralo nam dane,

umornu obuzima dušu,

uvlači se šuškavo u misli,

oku boje dariva —

a ti ih ne primjećuješ.

Sve se lijepo tvoje skrilo

ispod ruba rđavoga zvona.

Zašto ti je pogled odsutan

od svih ovih ubogih prolaznika?

Ti vidiš dalje i više,

prostranstva su tvoja.

Ne daj da te sivilom ogrne jutro.

Na izvoru rijeke

ispij čašu

svježeg uzdaha,

nazdravi imitaciji života.

Osjećam, prijatelju moj,

pritišću te kubici briga,

neboder gorčine, čemer i jad.

Nemoj tako.

Osmijehom zatreperi ljubljenoj ženi,

udijeli bar mrvicu

koja je ostala

u zalihama sreće.

Kako bilo da bilo,

život ipak, iako sporo,

stranice okreće.

zaviri u moj drugi blog

https://arhiva5.blogspot.com/