Kad šapuću jutra ( iz knjige života )

 

To nam šapuću jutra dok užurbano navlačimo uloge, popravljamo šminku pred ogledalom i ponavljamo replike koje smo naučili od onih prije nas. Trčimo prema nekoj zamišljenoj premijeri, uvjereni da sada samo vježbamo, da pravi komad tek treba početi.

Mjerimo korake, štedimo riječi, čuvamo uzdahe za „bolja vremena“ i sklanjamo srce u stranu da se ne istroši prije nego što se podigne glavna zavjesa. Kažemo si: „Sutra ću voljeti jače. Sljedeće godine ću disati punim plućima. Ovo sada je samo skica.“

Ali u tom teatru prolaznosti, režiser je nevidljiv, a scenografija se mijenja bez našeg pristanka. Dok mi čekamo onaj savršeni trenutak u kojem ćemo konačno „proživjeti“ život, prašina se tiho taloži na našim neiskorištenim željama.

Istina je, zapravo, prelijepa i zastrašujuća u isto vrijeme: nema premijere.

Ova pozornica pod našim nogama, ovaj nespretni ples, ovi pogrešni koraci i improvizirani dijalozi – to je sve što imamo. Svaki tvoj krivi potez bio je dio predstave. Svaka suza koja je kanula mimo scenarija bila je stvarna. Svaki smijeh koji je prekinuo tišinu bio je tvoj vrhunac.

Život je proba koja sama sebe pretvara u remek-djelo, pod uvjetom da se usudiš igrati svim srcem, čak i kada zaboraviš tekst. Zato nemoj čekati aplauz na kraju. Aplaudiraj sam sebi na svakom uzdahu, na svakom pokušaju, na svakoj rani koja je zacijelila.

Jer dok ti čekaš da život počne, on već uveliko traje. I predivan je u svojoj nesavršenoj, probnoj verziji.