Kad se sunce raskomoti

 

Sunce se lijepo raskomotilo u mom domu ....
eto ga svugdje...zasjelo je na bjelini jastuka,
proteže se krevetom, 
zauzelo svaki kutak gdje bih ja trebala stolovati...
ušlo mi duboko u oko, sjajem me zaslijepilo...
ono postaje sve ljepše od najljepšeg,

a ja sam uvijek ista...tvrdoglavo ista...

iz jedne zajedničke zbirke sa daleko prošlim datumom izdanja
izdvajam svoga srca trepet...pjesmu koja me podsjeća na trenutke 
kad sam počela oštriti olovku i zapisivati po diktatu srca ...

***

Vrati mi valove

Tugom mi se mute oči,  
iz duše težina zrači...
U bespućima htijenja
i proljetnim cvrkutima 
misao moja sanak sniva...

More je ostalo bez valova
vjetar se u krošnji skrio...
tišinom se ogrnula noć,
samo luna žuta otkriva pjesnika 
kako pod svjetlom zrikavaca
sa muzom svojom ljubuje,..
uzdasima se njenim mazi,
u poljupcima vrelim gori...

Vrati mi, muzo, valove
i mora snena, plavetna,
vrati mi školjke šutnjom ukradene,
bez njih moji su koraci usporeni,
pjesme sjetne i bez spektra duge...