Unutar nekoliko riječi

…zavirujem u svoj kutak srca,

među svoje slike,

olovkom kopam po tom starom kovčegu duše,

šetam mislima i otkucajima srca, škrinjom  svoga vremena.

Nečujno  hodam riječima, ne dotičem crte, točke ni zareze

bez disanja ili jedva dodirujući uskličnike

samo hodam naslonjena očima ne ulazeći dublje u riječi,

prozirna kao duh, lagana kao leptir, eterična,

kao da visim s konca svijetlo crvene boje...

 

... bez buke,

prelijećem stranice i stranice,

stižem tamo, gdje je sve počelo,

prvog dana jednog mladog proljeća

prepoznajem poteze, prekrižene riječi,

nagomilani splet uspomena,

trenuci, trenuci, čekanja,

riječi, riječi i još riječi...

stacionarno putovanje,

sve može stati

...unutar nekoliko riječi...

Ne tražim ništa, nalazim sve,

osjećam jasan osjećaj svega

što je ostalo nepomično od onoga

što se promijenilo i čega više nema.

Uz radosnicu i osmijeh,

 vraćam sam se u ulice koje poznajem,

prepoznajem vrata i kućne brojeve,

neka otvorena i neka zatvorena vrata…

zastajem na mjestu

gdje su neke ulične svjetiljke upaljene,

druge prašnjave i zahrđale.

Sjećam se svega, ovo je mjesto za bijeg,

mjesto koje se ne zaboravlja,

mjesto gdje sam te pronašla,

gdje je sve počelo,

mjesto iz kojeg

ne mogu nikad otići...