Kad je more preokrenuto nebo

Vidiš li ovu djevojčicu, u nekom drugom vremenu rođenu

pitam se da li je ona kao što sam ja

sjedila uz more

da li je maštala da je more preokrenuto nebo

i zamišljala ga kao naopaku beskonačnost,

da li je pratila točku između dva neba i tražila

mali oblak na kome može okačiti ljuljačku i sanjati svoje snove...

 

Mašti ograničenja nema, sve je dopušteno

nema barijera, ograda, prepreka

samo otvoreni prostor snova u kojima duboko i slobodno dišeš

udaljena od stvarnosti koja zna biti surova…

tamo iza granica neba, na valu samo njezinog mora,

s tri ili četiri lista papira, olovkom

i plimom fantazije u očima,

crtala je male zrakoplove, sklopila ih i pobjegla

zaustavljajući trenutak polijetanja...

 

snovi su nestali, sjedila je kraj mora

i s podignutim nosićem letjela prema oblačiću

najbliže, tamo gdje su sva zvona vremena

delikatnog, iskrenog i mirisnog svijeta stala…

dotaknula je  jednu tipku svemirskog glasovira

koji je slatku melodiju razlio unutar leta...

 

odrasli su je zadivljeno gledali

zadovoljni što je pristala na slikanje

nevin osmijeh je svima podarila

misleći da je svijet zdrava jabuka...

 

unutar tankih snopova svjetla,

među uzbudljivim vibracijama

roditelji su je odveli na sladoled…

 

 

e sad, pitam se ja

koliko je ovaj post zanimljiv ako sadrži samo tekst

a koliko zanimanje budi kad se zagledaš

u nevini dječji osmijeh

 

i za kraj dodati moram

drago mi je da mogu dodavati slike

i drago mi je da sam za današnji post aplicirala upravo

ovu fotografiju iz nečijeg najranijeg djetinjstva

znate, to vam je kad sam sanjate da je more

preokrenuto nebo…