Blog, blogiranje, zadovoljstvo, druženje, pisanje
za mene je to upravo to, kliknem enter i tu sam,
u šarolikoj oazi, u kutku za kojeg mislim da je neprikosnoveno mjesto
gdje ja mogu biti ja, gdje mogu pisati što mi se piše
gdje mogu željeti što mi se želi
gdje se nadati mogu kad nade nema
gdje čežnjom dišem, gdje strahova nema ni tužnih sudbina
gdje je svatko s druge strane monitora dobronamjerni prijatelj
Kao po nekoj dobroj staroj navici ulazak pokazuje ponekad dijametralno suprotnu stvarnost...
moje skoro dva desetljeća blogiranje naučilo me je da blog nije mjesto gdje ću se osjećati
onako kako ja želim...da ću u postovima plakati kad mi se plače,
da ću se grohotom nasmijati a da neću biti pogrešno shvaćena,
da ću stavljati smajliće koje će diktirati srce, da ću sresti empatične ljude,
da ću drugima i sebi uljepšati dan...ma hajte molim vas, gdje to ima....
ne mogu se smijati, reći će netko da sam neozbiljna ili luda,
plakati ne smijem, rugat će se da sam slaba i da snage mi nedostaje
tražiti pomoć kad na blogu iskrsne problem, tražiti mogu samo od administracije,
jer iskustvo kazuje da će te javno ismijati baš oni koji baš ništa ne riješe sami
a kako sanjati volim, za san moram reći da je ulazak u orošeni dio moje osobnosti...
ne smijem o snovima pisati, jer mogao bi mi ih netko ukrasti,
ostala bih na ledini pokošena, prepolovljena jer bez snova ja nisam ja...
a smajlići...posebna su priča...
za mene to je slika unutarnjeg stanja...
mogu samo smiješak poslati, na njega neće nitko reagirati....
ako nacrtam tužni smajlić, reći će da opet cmizdrim,
ako stavim uskličnik, reći će da sam ohola i drska...
cmokić, neeee...ni slučajno, reći će da mi ne priliči ljubiti,
da će me netko zaraziti i da ću glavu naivnu izgubiti..
u anketu nisam pokušala ni zarez ostaviti,
za to bojno polje nisam dovoljno rječita i jaka...
mogla bih poginuti a tko će onda umjesto mene postove pisati...
voljeti ne smijem jer bih mogla biti prevarena...
naklonost pokazati ni slučajno, jer svako je slovo pod lupom,
svaka tema pogodna meta za odstrel....
nemoj biti svoja, savjetuju,
jer će ti suditi onaj tko te ne poznaje...
kakva su Vaša iskustva?

Bilo je svega na prethodnom blogu.hr, tamo sam zanemarivala ohole komentare, u biti nisam zlopamtilo pa gledam da me u srce ne diraju. Više pažnje posvećujem pametnim i dobronamjernim komentarima. Nastojim uvijek komentirati da nikog ne povrijedim i da ostavim prijateljski ton
OdgovoriIzbrišiBilo je svega i svašta ali ne želim o tome pričati, najlepše mi je bilo kad sam pisala na bloger.hr ali čovjek se navikne na sve i na dobro i manje dobro, vidjet ču kako če biti tu...samo ljudi smo i ništa drugo, zar ne?
OdgovoriIzbrišiNa početku so svi pisali a sada nas ima malo koji pišemo, nema veze, sve što nije za mene ne čitam, znam, da nismo svi za sve...
Vrlo zanimljiv post. Na blogu uvijek izraziti svoje osjećaje ali ne sve, mogu i svoje misli ali ne sve, mogu i svoju tugu ali ne svu, mogu i svoju sreću ali ne svu...želim reći, da nikad sebe ne dajemo cijele uvijek u sebi ostavljamo dio koji je samo naš. A to je dobro, tako i treba biti...
OdgovoriIzbrišiDrago mi je da ovdje na bloggeru nema nikakvih lista koje sastavlja uredništvo, postoje samo liste koje sastavljaju sami bloggeri
OdgovoriIzbriši