U kamenu me nađi

 Ne traži me u vjetru što raznosi prašinu zaborava, niti u vodi koja bježi niz glatko korito vremena. Tamo sam samo prolaznik, sjena koja titra na površini. Ako želiš susresti ono što u meni ne umire, ogrebi dlanove o oštre bridove hridi.

Položi uho na hladnu stranu stijene. Čuješ li? To nije tišina, to je moj glas koji je s vremenom očvrsnuo. Moje su nade postale žile u mramoru, bijele i nepomične, a moje tuge tamni slojevi sjećanja što se listaju pod tvojim prstima.

U kamenu me nađi jer on jedini zna tajnu trajanja. On pamti sunca koja su me pržila i zime koji su me htjeli slomiti. Ja sam ona jeka koja se ne vraća, već ostaje zarobljena u pukotini, čekajući tvoj dodir da je oživi.

Kad se sve ostalo uruši i kad se boje jutra razliju u ništa, ja ću i dalje biti tu – u sivoj postojanosti, u gruboj teksturi postojanja. Ne traži me u mekoći, tamo me odavno nema. Nađi me u onome što se ne da pomaknuti, što šuti i trpi, i što, usprkos svemu, ostaje

U kamenu me nađi, jer kamen je jedino koje nikada ne izdaje 

svoje vjerne, ni svoje vječne.