More pamti

 

More u svojim mračnim komorama, 

tamo gdje svjetlost gubi bitku s tminom, 

skladišti tvoje neizgovorene vriskove. 

Osjećaš li taj pritisak u grudima dok roniš? 

To je težina svih onih tišina koje si bacio u dubinu, 

misleći da su utopljene. 

One ne umiru.

One dolje dišu škrgama od mahovine, 

čekajući da te dotaknu kad se najmanje nadaš.

More je velika, modra ostava puna polomljenih sidara 

i još polomljenijih obećanja.

Ono pulsira ritmom najdubljeg srama, izbacujući na površinu tek mrvice —

 komad drveta, zaglađen kamen, mrtvu školjku —

 kao opomenu da ništa, baš ništa, ne može sakriti od onoga što ga okružuje.

Ja sam samo kap koja pokušava zaboraviti, 

dok je ocean sjećanje koje nikada ne spava.