Tišina zarobljena u bonaci

 

Svijet je stao. 

Vrijeme se pretvorilo u sporu, 

prozirnu rijeku koja ne teče.

More nije voda; to je beskrajno ogledalo, ulijevano u horizont, glatko kao staklo koje se hladi. Na toj nepreglednoj, nepomičnoj površini, jedrilice su zarobljene, poput bijelih snova koji su se skamenili. Njihova su jedra opuštena, bespomoćna, čekajući dah koji ne dolazi.

Sva buka svijeta je nestala. Čuje se samo odsutnost zvuka, gusta i opipljiva. Tišina se širi kao magla, guta obrise, spaja more i nebo u jedinstvenu, sivu i srebrnu besprijekornost. U tom prostoru bez granica, ljudski lik stoji na stijeni, nepomičan kao i sve oko njega, s ispruženom rukom, kao da želi uhvatiti trenutak koji je već odavno prošao.

U bonaci, sve je zaustavljeno: i kretanje jedara, i let galebova, i disanje svijeta. To je trenutak savršene ravnoteže, trenutak u kojem je vrijeme pobijeđeno ljepotom, a ljepota zarobljena u tišini.