Kad Ona siđe s planine

 

Dolazi bez poziva, silazi s planina i razbija se o obalu. More diže svoje srebrne kose, zapjeni usne i počinje govoriti jezikom stijena. Svaki val dolazi kao nemirna misao, udara o kameni rub i rasprsne se u tisuće bijelih riječi.

Sunce zablista kroz kapljice, pa se čini da vjetar prosipa staklo po plavoj pučini. Daleko otoci miruju pod blijedim nebom, nijemi svjedoci ove igre snage. Ovdje, na obali, ništa nije  tiho: ni more, ni kamen, ni metalna ograda koja podrhtava pod naletima bure.

Voda je preplavila stepenice i kamene ploče, uvukla se u pukotine, dotaknula hrđave rukohvate i zatim se povukla, ostavljajući za sobom bijelu pjenu poput daha. Bura nije rušila samo valove; ona je budila obalu iz sna, podsjećajući je da je more živo biće, starije od kuća, cesta i ljudskih koraka.

A kad se nalet smiri, na trenutak zavlada tišina. U njoj se može čuti kako kapljice padaju natrag u more, kako kamen pamti udarce i kako Lovran, opran solju i vjetrom, stoji na svom mjestu — čvrst, mokar i ponosan, okrenut prema beskraju.