Zajesenilo je, moje milo

 

Zajesenilo je, moje milo, 

od ljeta su nam ostala 

 od svijeta dva uzdaha skrivena....

miris soli u kosi,

i trag sunca na ramenima što blijedi…

ostale su tihe šetnje uz more,

riječi izgubljene u šumu valova,

dok su pogledi govorili više no ikad…

vjetar nosi hladnoću rane jeseni, 

na klupi urezana naša imena  briše, moje milo

 s njom i sjećanja na tople noći,

kada je mjesec bio naš jedini svjedok,

a zvijezde treperile skrivajući slatke tajne…

i osmijeh  je ostao, na dnu duše ga čuvaj,

i dodir ruke što još osjećam na svojoj,

kao da vrijeme nije proteklo,

kao da smo još tamo, gdje je ljubav cvjetala

jesen je došla, moje milo s bojom zlata i sjete,

podsjeća me da ništa nije vječno,

osim sjećanja na nas,

i na sve što smo dijelili

pod plavetnilom ljeta i neba…