Ona ne skuplja stvari, već neuhvatljive odbljeske davno sretnih trenutaka - miris kiše na toplom asfaltu, pukotinu u glasu dok se izgovara Zbogom i onaj jedan sunčani zrak što je nekada davno grijao djetinjstvo. U svojoj nevidljivoj zbirci pažljivo čuva izblijedjele osmijehe, zaboravljene dodire i tišine koje su rekle više od bilo koje riječi.
Njezin je zadatak tih i neprimjetan, poput sjene u sumrak: udahnuti život starim fotografijama duše prije nego što ih vjetar zaborava pretvori u prah. Svako sjećanje za nju je kristalni privjesak otisnut na unutrašnjoj strani duše, svjetionik koji svijetli onda kada se sve ostale zvijezde ugase.
( mojoj vjernoj prijateljici
koja je sa mnom dijelila zrnca djetinjstva
i koja nije nikad dozvolila
da se izgube u bespuću vremena)
OdgovoriIzbrišiBoa noite, cara Stella.
As boas memórias nunca esquecem. Ficam dentro de nós como tatuagens, no espaço e no tempo.
Gostei bastante, estimada amiga.
Muito obrigado, pela visita e gentil comentário no meu cantinho.
Deixo os votos de um bom fim de semana.
Beijinhos!
Mário Margaride
http://poesiaaquiesta.blogspot.com
https://soltaastuaspalavras.blogspot.com
Neka siječanja uvijek, za uvijek ostanu duboko u nas!
OdgovoriIzbrišiLijepa sjećanja treba sačuvati
OdgovoriIzbrišiThank you for sharing these memories.
OdgovoriIzbrišiDobro je dok postoje takvi svjetionici...
OdgovoriIzbrišiJako lijepo, lp!
OdgovoriIzbriši