Riječi

Vrište…iz najdubljih odaja duše
grme još neizgovorene,
bistrije od izvora,
prozirnije od kristala
dok na oštrici kamena
drhti posljednja iskra…
 
Riječi za srca
što u tišini nose svoje križeve
za noći u kojima uspomene
na jastuku dišu toplije od sna...
 
Za suze
što se cijede na ugašena ognjišta,
dok se nad nama nebo pretvara u molitvu,
a ruke, same od sebe, drugu ruku pronalaze….
 
Riječi
dok zemlja podrhtava od boli,
dok se otvaraju ponori
iz kojih dopire krik zatrpanih duša…
 
Riječi ostaju i kada se čini
da je svaka riječ zakasnila…
za one do kojih pomoć nikada nije pronašla put…
 
Za svijet razapet između gladi i dostojanstva,
gdje lice čovjeka nagrizaju zavist i sram
sporije od vremena, a dublje od smrti…
 
Riječi za iskre što još tinjaju u stisnutim šakama,
Za one koji cijeli život čekaju jedan jedini trenutak sreće…
 
Riječi za sve one krhke kojima je i molitva
postala preteška.
Za miris cvijeta što traje kraće od daha,
a nadživi godine….
Za sve one vrtove u kojima zajedno rastu svjetlost i trpljenje.
Riječi za snjegove,
za led i studen što se nastanila u ljudskim dušama,
ondje gdje proljeće ne dopire…
 
Ne otapaju ih ni prve ljubičice,
ni prva lastavica što pod strehom ljubavi
svoje gnijezdo svija…
 
Riječi
Pokloni ih svijetu da u tami ne propada
jer i ona posljednja
mora biti novo svjetlo i novi početak.

***

(prijevod moje pjesme koja je pisana

 na izvornom govoru moga zavičaja)