Mjesto koje više nije naše

 

Jutra još mirišu na kruh,

dim se zadržava u magli

kao nešto što ne zna otići...

neke se stvari ne mijenjaju,

samo ljudi nestanu,

puteljak postoji,

ali nas više ne vodi...

kiša piše naša imena na staklu,

gledamo kako nestaju u kapljici...

pod maslinom nema ničega –

ni ljeta, ni dokaza da smo bili...

u katedrali se naš poljubac

uz orgulje raspršio pod svodom,

kao da se nismo zavjetovali...

„Sjećaš li se?” pitao si.

sjećam se,

ali to više nije naše mjesto...

naši snovi nikad nisu naučili hodati

ostali su bosi u travi

koja ih je prerasla...