Sretni bambus

 

U sobi koja drijema u mekom, pritajenom svjetlu, imam jedan mali, ali grandiozni svijet. Nije to tek posuda sa sretnim bambusom, nego šuma-labirint. Stabljike, poput zelenih zmija koje su se pretvorile u drvo, ne rastu samo uvis; one plešu u krug, uvijaju se i zapliću, stvarajući vrtloge od žada u kojima vrijeme, čini se, staje. Odozgo, kao kišobran od svile, šire se duguljasti, oštri listovi, dajući dubinu tom zelenom kraljevstvu.
U samom srcu tog labirinta, na vrhu najvećeg, središnjeg zelenog kovitlaca, sjedi mali, umjetni posjetitelj. To je malena ptica, odjevena u nježno perje boje pepela i bijelog pijeska. Njezin mekani prsni dio, s mrljom boje breskve, blista poput jutarnjeg sunca koje se probija kroz maglu. Iako je od umjetnog materijala, njezin izraz je tako pun mirne prisutnosti da se čini kao da je, u tom trenutku, oživjela. Dugi, sivkasti rep, ukrašen suptilnim pjegama, spušta se iza nje kao pero spisatelja koji je upravo završio svoju priču.
Njezin mali kljun gleda naprijed, u neku tajanstvenu daljinu, dok njezino oko, crna točka puna odraza, upija mirnoću sobe. S njezine lijeve strane, kao izgubljeni dragulj u tom zelenom moru, skrivena je mala, crvena pjegica – možda bobica ili tek kap svjetla.
Pozadina je tek jednostavna, nježna stijena boje breskve, koja pušta da se cijela drama odvija u prednjem planu. Na dnu, pod, sa svojim drvenim vlaknima, podsjeća nas na to da je ovo, unatoč čaroliji, dio našeg svakodnevnog, opipljivog svijeta.
Ova slika nije samo prikaz jedne ptice na biljci; to je zaustavljeni trenutak u vremenu, pjesma o tihoj prisutnosti i o tome kako ljepota može procvjetati u najjednostavnijim kutovima našeg života.