Dok jutro zvoni buđenje

 

Dok jutro zvoni buđenje užurbano navlačim uloge, nabacujem pogled u zrcalo, ponavljam replike koje sam  naučila napamet... žurim prema nekoj zamišljenoj premijeri, uvjerena da samo vježbam, da prava rola tek slijedi.

Mjerim korake, štedim riječi,  uzdahe čuvam za „bolja vremena“... sklanjam srce u stranu da se ne istroši prije nego što se podigne glavna zavjesa...uvjeravam sebe da ću sutra  voljeti jače...da ću  sljedeće godine disati punim plućima i da je sve ovo sada je samo skica života....
Ali u tom teatru prolaznosti, režiser je nevidljiv, a scenografija se mijenja bez mojeg pristanka... dok čekam onaj savršeni trenutak u kojem ću konačno „proživjeti“ život, prašina se tiho taloži na  neiskorištenim željama.
Istina je, zapravo, prelijepa i zastrašujuća u isto vrijeme: nema glume
Ova pozornica pod mojim nogama, ovaj nespretni ples, ovi pogrešni koraci i improvizirani dijalozi – to je sve što imam... svaki krivi potez je dio predstave... svaka briga, svaki strah mimo scenarija stvarni su... svaki smijeh koji je prekinuo tišinu neponovljiva je sreća...
Život je proba koja sama sebe pretvara u remek-djelo, pod uvjetom da se usudiš igrati svim srcem, čak i kada zaboraviš tekst... zato  ne treba čekati aplauz ... Aplaudiram sama sebi na svakom uzdahu, na svakom pokušaju, na svakoj rani koja je zacijelila.
Jer dok čekam da život počne, 
on već uveliko traje...
 predivan je u svojoj nesavršenoj
 i u probnoj verziji...