Dugo je tišina bila samo zid,
hladan kamen što ne poznaje jeku,
dok se njegov korak nije ušetao u njezin mrak
hladan kamen što ne poznaje jeku,
dok se njegov korak nije ušetao u njezin mrak
bez kucanja, bez pitanja,
noseći pod pazuhom komadić neba.
noseći pod pazuhom komadić neba.
Nije donio ni baklje ni požare,
samo je prstima dotaknuo rub njezine krhkosti
i pretvorio je u svilu.
Odjednom, tama nije bila ponor,
postala je tkanina na kojoj je crtao
šare od snova i titraje nade.
Sada nosi tu svilenu haljinu sjećanja
kao štit od svih hladnih vjetrova,
ona miriše na njega, na lavandu i mir,
na onaj trenutak kad joj je šapnuo
da se sunce ne mora uvijek vidjeti
da bi se osjetilo pod kožom.
U svakom naboru te mekoće
skrivena je po jedna njegova riječ,
jedan osmijeh što je rasparao sivilo.
I dok hoda kroz svijet koji vrišti,
ona šuti njegovu blizinu,
odjevena u svjetlo koje joj je poklonio
onda kad je mislila da ga više nema.

Oni koje volimo uvijek su nam blizu
OdgovoriIzbrišiLjepo ti nižeš stihove u rijeći
OdgovoriIzbrišiDa, točno: sunce se ne mora uvijek vidjeti da bi se osjetilo
OdgovoriIzbrišiLijepo prikazana sjećanja i tkanje svjetla.
OdgovoriIzbriši