Sunce iza oblaka

 
Posebni su osjećaji koje nosim u sebi dok držim olovku među prstima i prepuštam se da me ponese,
ne razmišljajući više ni o čemu, slušajući samo tišinu i svoje srce... pišem po njegovom diktatu.
Pogođena nezaustavljivom inspiracijom pišem hvalospjev svojim mislima koje teku, teku.
Kao čarobna rijeka složi se stih, ne obraćam pažnju jesam li i koliko prenijela svoje emocije…
pisanje je navika, potreba, želja, ostvarenje dalekog sna,
 bijeg od stvarnosti, ulazak u orošeno zrcalo imaginacije…
ne zaključavam srce u okove
jer ja sam sunce iza oblaka
u moru uzburkani val
ljubav koju nitko nikada
neće umiriti…
 
Svoja milovanja vjetru sam povjerila
slatki mu osmijeh podijelila...
 
A ti? koju masku nosiš?....hrabro koračaš ulicom  pretvarajući se da ti je svijet zdrava jabuka
vrlo često zaboraviš skinuti masku čak i kada si sam…
dođe trenutak kada se suočiš  s prazninom… 

to je unutarnja provalija koju  posvećuješ sebi ...
i štoviše... čuvaš tu vanjsku fasadu, trudiš se da ostane netaknuta, snažna, mirna…
ako se žališ doživljavaš se kao gubitnik, depresivan, nepouzdan, dosadan…
***
... iza tebe postoji prekrasan svijet…
sačinjen od svjetla i boja…
mirisa, boja i čari...
ljubavi prema životu...
prema čovjeku...
ljubavi prema ljubavi....
prema slobodi izraza...
p i š i… ti si svjetlo

ti si boja

piši da te čitam

da ja ne  budem više 

samo sunce iza oblaka...