U spomenaru
vremena
postoji staza koju
nitko
osim mene ne zna
pronaći.
Utisnuta je među
požutjele dane,
među riječi što su
se rasule
kao latice u
nepažljivom koraku.
Na toj stazi još
uvijek stoje
moji mali tragovi,
moji prvi
strahovi,
moje tihe radosti
što su se skrivale
u džepovima
djetinjstva.
Tamo se i danas
čuje smijeh
koji je odavno
utihnuo,
ali u meni još
uvijek živi
kao da ga je
vrijeme
zaboravilo
ponijeti.
Na toj stazi svaki
kamen pamti korak
koji sam jednom
ostavila
žureći u neki novi
svijet,
ne znajući da će
me jednoga dana
upravo taj kamen
dočekati natrag.
U spomenaru
vremena
ta staza je moj
dom,
tiha, skromna,
vjerna.
I kad god se
vratim,
ona me primi
kao da nikada
nisam otišla

vrlo lijepo sročeno : pa nek' zabole ponekad uzaludni koraci, ti ćeš njome proći
OdgovoriIzbrišiLijepa je tvoja staza, uvijek te čeka da se vratiš njoj
OdgovoriIzbrišiI u meni još uvijek živi taj smijeh iz djetinjstva
OdgovoriIzbrišiEh spomenari, imena luda nalaze se u vremeplovu svuda ;)
OdgovoriIzbrišiČuvaj ti svoju stazu. Moja je previše kvrgava i vijugava...
OdgovoriIzbriši