Riječ po riječ: U svakom cvijetu zarobljeno malo sunce

10. travnja 2026.

U svakom cvijetu zarobljeno malo sunce

Ukrasila je cestu, grad ogrnula novim ruhom

taj vijugavi put što vodi do grada,

kao da je netko usred sivila asfalta i kamena

prosuo najčišću zlatnu boju

pred oči znatiželjnih pogleda

Ne treba joj raskoš vrtova ni ruka vrtlara;
ona niče iz krša, prkoseći vjetru i suncu,
crpeći snagu iz surog kamena
kako bi svijetu darovala svoj mirisni sjaj

4 komentara:

Kejtoo10. 04. 2026. 10:03
Koje je to mirisno grmlje?
OdgovoriIzbriši
Odgovori
Stella Maris - Floramy10. 04. 2026. 10:18
@kejto....to je b r n i s t r a ...ova raste na ulazu u moj grad...lp ...
OdgovoriIzbriši
Odgovori
gogoo10. 04. 2026. 10:19
Baš je lipo ukrasila. A nije Aspalathos nego Albona.
OdgovoriIzbriši
Odgovori
Modrina Neba10. 04. 2026. 12:44
Obožavam Brnistru, osrečuje kad nema sunca
OdgovoriIzbriši
Odgovori

Dodaj komentar

Moja poezija nastaje tiho, u trenucima kada se riječ sama probija prema površini, kao mjehurić zraka iz dubine. Njezina snaga nije u glasnosti, nego u postojanosti: u načinu na koji se vraća, u načinu na koji se taloži, u načinu na koji ostavlja trag. Stihovi nisu zapisani da bi impresionirali, nego da bi progovorili, o onome što se inače šuti, o onome što se skriva ispod kože, o onome što se ne usuđujemo uvijek priznati ni sebi. More, ljubav, tišina, sjene, svitanja…sve su to prostori u kojima se krećem s prirodnom lakoćom. Moja poezija ne bježi od tame, ali je ne slavi; ne bježi ni od svjetla, ali ga ne idealizira. Promatram, osluškujem, pamtim. U stihovima more nije pejzaž nego arhiva, ljubav nije romansa nego puls, tuga nije slabost nego materijal od kojeg se gradi snaga. Moje pjesme nisu kronologija nego emocija i putovanje. U njih ulazim kao u šetnju kroz vlastite slojeve… kroz ono što je potonulo, ono što je izrečeno, ono što je izgubljeno i ono što se tek rađa. Svaka pjesma otvara mali prozor u svijet koji je istodobno intiman i univerzalan, prepoznatljiv i jedinstven. Ako je poezija mjesto susreta, onda su moje pjesme poziv da zastanemo, udahnemo i dopustimo da nas riječ dotakne. Ne naglo, ne nasilno, nego onako kako to čini val: strpljivo, uporno, uvijek iznova.

10. travnja 2026.

U svakom cvijetu zarobljeno malo sunce

Ne treba joj raskoš vrtova ni ruka vrtlara; ona niče iz krša, prkoseći vjetru i suncu, crpeći snagu iz surog kamena kako bi svijetu darovala svoj mirisni sjaj

4 komentara:

Ne treba joj raskoš vrtova ni ruka vrtlara;
ona niče iz krša, prkoseći vjetru i suncu,
crpeći snagu iz surog kamena
kako bi svijetu darovala svoj mirisni sjaj