San u čvorovima slane mreže

Prošla sam pored nje tiho, tiho

da joj ne poremetim san

ne znam čija je, i ne znam kako se zove

ali ja sam joj dala ime FJAKICA iz moje male uvale....

ovaj prizor je čista poezija lijenosti i morskog mira.

Svijet se na trenutak zaustavio u naborima stare, ribarske mreže. Fjakica  ( Lijenčina) je našla  najmekše mjesto na najgrubljoj niti, baš tamo gdje se miris mora najdublje uvukao u konopce. Taj mali, okrugli trbuščić polako se diže i spušta u ritmu udaljene plime, dok joj sunce grije bokove, pretvarajući ga u toplu, dlakavu stijenu usred luke.

O čemu sanja ova bucmasta ljepotica?

Dok joj brkovi lagano podrhtavaju, ona ne sanja o lovu – ona je iznad toga. Ona sanja  more od mlijeka u kojem umjesto valova plivaju sitne ribice koje same uskaču u zdjelicu. Sanja tople dlanove koji je češkaju baš iza lijevog uha i o beskonačnom poslijepodnevu u kojem nikada ne moraš otvoriti oči ako to uistinu ne želiš.

U ovoj mreži ona nije ulovljena; 

ona je ona koja je ulovila 

najdragocjeniji plijen -

 čisti, nepomućeni mir.