Tiha tkalja svjetla

 

Ona je tiha tkalja svjetla,

 ne skuplja materijalne dragocjenosti,
 već u naborima svoje duše 

brižno čuva svaku suzu, 
radosni smijeh i davno izgovoreno obećanje. 
Ona sjedi na pragu uma 

i prebire po zlatnim nitima prošlosti,
ne dopuštajući zaboravu 

da zamete tragove onoga
 što ju je oblikovalo. 
U noćima kada je obuzme sumnja,
 njezina emocionalna prisutnost postaje opipljiva, 
poput toplog šala prebačenog preko umornih ramena.
Svako sjećanje koje pruža nije samo 

puki spomenik prošlim danima,
 već živi štit, ona postaje najglasniji bodritelj.
 Kad god se slomi pred nepoznatim, 
ona iz riznice izvlači stare pobjede i tiho šapće:
 „Pogledaj koliko si toga već prebrodila.“ 
Ta njezina riznica nije muzej uvenulih uspomena, 
već nepresušni izvor tihe, 
nepokolebljive hrabrosti za dane koji tek dolaze.
Dopusti joj da pokaže vlastite ožiljke,
 jer oni više ne bole – oni sjaje kao ordeni izdržljivosti.
 S njezina dlana skupi 
svu skupljenu snagu prohujalih godina
 i korača naprijed,
 jer dokle god je ona budna,
 znaj, nisi sam.