Riječ po riječ

Moja poezija nastaje tiho, u trenucima kada se riječ sama probija prema površini, kao mjehurić zraka iz dubine. Njezina snaga nije u glasnosti, nego u postojanosti: u načinu na koji se vraća, u načinu na koji se taloži, u načinu na koji ostavlja trag. Stihovi nisu zapisani da bi impresionirali, nego da bi progovorili, o onome što se inače šuti, o onome što se skriva ispod kože, o onome što se ne usuđujemo uvijek priznati ni sebi. More, ljubav, tišina, sjene, svitanja…sve su to prostori u kojima se krećem s prirodnom lakoćom. Moja poezija ne bježi od tame, ali je ne slavi; ne bježi ni od svjetla, ali ga ne idealizira. Promatram, osluškujem, pamtim. U stihovima more nije pejzaž nego arhiva, ljubav nije romansa nego puls, tuga nije slabost nego materijal od kojeg se gradi snaga. Moje pjesme nisu kronologija nego emocija i putovanje. U njih ulazim kao u šetnju kroz vlastite slojeve… kroz ono što je potonulo, ono što je izrečeno, ono što je izgubljeno i ono što se tek rađa. Svaka pjesma otvara mali prozor u svijet koji je istodobno intiman i univerzalan, prepoznatljiv i jedinstven. Ako je poezija mjesto susreta, onda su moje pjesme poziv da zastanemo, udahnemo i dopustimo da nas riječ dotakne. Ne naglo, ne nasilno, nego onako kako to čini val: strpljivo, uporno, uvijek iznova.

Riječ po riječ

29. svibnja 2026.

Najljepša uvala - moja